Riječ urednika:
Savo Saša Škobić, čovjek, poeta, pisac priča, drama i komedija, scenarista i režiser, ostao je uskraćen za jedino priznanje koje mu još nedostaje - priznanje sugrađana iz njegovog “Grada mladosti” Novog Travnika. Ova knjiga sa tri komedije za odrasle, tek je skroman pokušaj da se Saši prizna njegov rad u skoro tri decenije kreativnog doprinosa kulturi Novog Travnika u najširem smislu, a posebno u sferi scenskih umjetnosti , a bogami i amaterskog filma. U pogovoru i recenziji je mnogo toga rečeno o Savi i ja toplo preporučujem da tekstovi budu pročitani. Zahvaljujem gospođici Branki Delić na ustupljenom tekstu Itervjua sa Sašom, a veliko hvala zaslužuje i nastavnica bosanskog jezika i književnosti – gospođa Sanja Sučić Dujmenović, autorica recenzije. Prvu i veliku podršku za izdavanje ove knjige sam dobio na Facebook- u od zajedničkih prijatelja novotravničana i ja im još jednom zahvaljujem , kako na moralnoj, tako i na novčanoj podršci. Izdavač knjige je Bošnjačka zajednica kulture Općinski odbor Novi Travnik, a njen predsjednik – profesor bosanskog jezika i književnosti Enver Veletovac, je uložio veliki trud i znanje u pripremi ove knjige i njegov doprinos izlasku knjige je nemjerljiv. Spomenuo sam tek tri osobe bez kojih ove knjige ne bi bilo, jer nabrajanje svih zaslužnih prijatelja Save i njegovog djela, traži posebnu knjigu. Uspjeh ove knjige je premijera jedne ili sve tri komedije na pozornicama u Novom Travniku, SBK i šire i tek tada možemo konstatovati da je knjiga izdana. Autor komedija je dao saglasnost korištenja tekstova za amaterske grupe i pozorišta bez nadoknade autorskog honorara i pravo prilagođavanja imena likova i jezika u predstavama prema potrebama i želji izvođača. Zahvaljujem na pomoći i podršci! Urednik knjige Nexhad Hyseni – Đado Novi Travnik, 23.06.2009. god.
Portret Savo Škobić (ulje na platnu iz 1973. Mile Kasapović)
Biografija
Savo Saša Škobić
Rođen u Travniku, 21. oktobra 1947., a već 15. avgusta
doseljava u prvouseljenu zgradu u Prvomajskoj 6/1 u
Novom Travniku, i to će biti njegova adresa sve do 1978.
godine. U svom gradu, od kojeg je stariji 2 godine, ali sa
kojim se družio kao da su vršnjaci, učio je, radio, čitao
i pisao sve do 9. maja 1994. god. kada su ga vjetrovi
sudbine oduvali iz njega.
“Živio sam u velikoj, siromašnoj, ali srećnoj porodici.
Nas 4 brata:Momčilo - Momo (1941.), Niša - Nidžo (1944.),
Božidar - Boško (1946.) i ja - Savo (1947.), bili smo prvi
dječaci Prvomajske. Tata Milan je radio u „Bratstvu“,
mama Nedeljka u trafici, a djed Todor (mamin tata) bio je
prvi i jedini penzioner u gradu dugo vremena. Peti sin mojih
roditelja Vladimir - Vlado, rodio se 19. juna 1951. Iste godine,
17. septembra, doživio sam saobraćajnu nesreću zbog koje
sam ostao trajni invalid u nogu. Zahvaljujući velikoj porodici i
dobroj učiteljici Diki Toromanović, nisam imao razloge da bih
zbog invaliditeta stekao kompleks niže vrijednosti, naročito u
pubertetu. Igrao sam lopte, malo boksao, radovao se i tukao
kao i ostali dječaci “, Savina su sjećanja na djetinjstvo i odrastanje.
Zbog problema sa nogom (liječenje), srednju školu je pohađao sa
generacijom 3 godine mlađom od njega, ali je nije završio redovno
zbog istih razloga, nego je naknadno polagao i diplomirao.
Za dalje školovanje nije imao sredstava “ali ni volje”, jer se
veoma rano uključio u rad kulturnih organizacija i družina.
Od 6. razreda - kada u časopisu Čik (Beograd) objavljuje svoju
prvu pjesmu, pa do danas posvećuje se pisanju, režiji,
organizovanju i realizaciji mnogih kulturnih događanja u Novom
Travniku i posljednjih desetak godina u Višegradu. Već 1971.
sa par prijatelja formira „Eksperimentalnu scenu“ Novi Travnik,
u kojoj je kroz 4 sekcije učestvovalo više desetina mladih.
Septembra te godine igrana je njegova prva pozorišna
psiho-drama „Kiša“, koja je bila veoma dobro primljena kod
novotravničana.Pored rada u „Sceni“, veoma često režira u
SŠC „Proleterskih brigada“ i u KUD „Bratstvo“. Tako da od
1974. pa do 1992. režira ukupno 25 pozorišnih predstava,
od kojih je 6 i napisao. “Od proljeća1997. god. živim, radim,
pišem, režiram i sl. u Višegradu, ali je polamene ostalo u
mom gradu, mom Novom Travniku.”, poruka je Save
Škobića, velikog čovjeka, pisca, režisera, entuzijaste i
borca u afirmaciji amaterskog rada u kulturi, a naročito
među mladima.
Dva vjekovna drugara:
Hyseni Nexhad Đado (urednik) i Savo Škobić (autor).
Noćna panorama Novog Travnika
Umjesto pogovora
INTERVJU
POSLEDNJI BOEM
Dvadset prvog oktobra to mu je bio šezdesetprvi rođendan.
Nekada Saša, pa Savo, pa Ćale, sad je već odavno – Čika
Savo. Tako ga zovu razni klinci, a i oni koji to više nisu, jer
čitavog života radi sa njima. Za njih je izdao i svoje tri knjige
pozorišnih predstava i upravo priprema četvru. On je pisac,
režiser, pesnik, drug i boem. U horoskopu je „naravno vaga“.
Mašta čini 90 procenata njegovog života, daje mu snagu
i volju, i zato se jedna od njegovih knjiga zove „Mašta može
svašta“.
Savo Škobić je rođen davne 1947. u Travniku, a onda se
1950. preselio u Pucarevo, od koga je nastao Novi Travnik.
Stariji je od svog grada dvije godine. Tu je živeo i radio kao
animator kulture, prvo amaterski, pa onda profesionalno sve
do 1996., kada su ga vetrovi rata doneli u Višegrad. Počeo
je da radi u Domu kulture i odmah formirao višegradsko glumište.
U tih 12 godina rada rodilo se 35 pozorišnih premijera a izvedeno
je u preko 200 predstava. „Rado se sećam svojih prvih radnih
dana u kulturi. Kada sam imao šesnaest godina napravio sam
svoj prvi šareni program, i od tada se ne odvajam od pozornice.
Probe i predstave su bile pune raznih anegdota, toliko da sam
mogao da napravim i predstavu o pravljenju predstave. U sali gdje
smo radili je obavezno bilo najmanje sto ljudi, a ja sam uz pomoć
toga kalio tadašnje glumce i „pecao“ nove talente.“ Toliko voli svoj
posao da je njegova supruga Dubravka tvrdila: “Ja sam mu druga
ljubav, Eksperimentalnascena je prva“, jer je na Eksperimentalnoj
sceni radio. Za taj period je vezano i njegovo najdraže putovanje,
kada je vodio omladince na štafetu u Beograd. Tada mu se desila
i prva ljubav. „Volio sam glavnu glumicu u svojoj predstavi „Kiša“,
ali joj to nikad nisam priznao. Ne bih da otkrivam ime jer je ona sad
baka. Pokazivao sam je kako da odglumi romantičnu scenu, bio
ljubomoran gledajući je na pozornici sa drugim glumcem, ali nisam
htio da iskoristim priliku. Da ne bude da koristim neke režiserske
fore...“ Ženio se tri puta, a dva put’ rastavio. Iz prva dva braka ima
dva sina, Todora i Dragana. Kaže da su i jedan i drugi lepi na
mamu, a pametni na tatu, i da nikako ne bi valjalo da je obrnuto.
„Romantičan sam, tako da i dan danas sanjarim o pravoj ljubavi.
Žao mi je današnje omladine, svi su tako hladni, ja sam odrastao
i živio na neki kreativniji i maštovitiji način. Zato pokušavam da
im prenesem prave vrijednosti. Pedagozi na jedan, roditelji na
drugi, a ja na svoj način.“
Rastao je u velikoj porodici, imao je četiri brata. „Sjećam se
da me je mati budila ujutro riječima :“Saša, sine, vrijeme je“,
a kad ja ne bih ustao, bilo je prvo „Savo“, pa onda „Savetino,
ustaj!“.“ Imao je i dobru učiteljicu Diku Toromanović, tako da,
dok je rastao, nije stvorio kompleks zbog nesreće u detinjstvu.
„Kada sam imao nepune četiri godine,u igri sa ostalom
djecom sam trčao iz jednog kanala u drugi. Morali smo da
pretrčimo preko puta koji je u to doba bio od kamena
tucanika, ali ja sam se posjekao na staklo i stao. A na tako
uskom putu je prolazio veliki kamion i dok je uspio da se
zaustavi - stao mi je na stopalo. Iako sam bio toliko mali,
sjećam se jasno te slike i šoka, i više ničega. Pričali su mi
samo da sam rekao :“Tutu, majto“.“
Do osamnaeste godine je nosio protezu, a od tad umetak,
i zbog toga malo šepa kad hoda. Ali mu to nikad nije smetalo
da uživa. „Smatram da sam čovjek koji je uspio u životu.
Uradio sam sve, osim što nisam ispunio svoju želju da
režiram film – Boj na Kosovu. Ali na toj želji još radim, volio
bih da neko drugi izrežira film po mom tekstu.“ Imao je
mnogo idola u životu, ali kad piše, voli da čita dela Mome
Kapora, jer tako obogaćuje sopstveni fond reči. Kad piše
pesme, cita Jesenjina. „Nikad nisam izdao zbirku pjesama,
ali sam ih objavljivao pojedinačno, još od šestog razreda.
Napisao sam tekst za pjesmu „Ko će ti sutra te suze da
čuva“ koju je otpjevao Miki Jevremović u ljeto ’72., a
pjesma „Vanja“ je izvođena na banjalučkom festivalu.1999.
Još 1986. god. Radio Sarajevo mu otkpljuje i emituje kao
radio igru pozorišnu predstavu za decu „Gdje je moj nos?“.
„U životu mrzim dvije stvari – kad me lažu i kad mi ne
vjeruju. Kad me lažu osjećam kao da hoće da naprave
budalu od mene, osim ako je to patološki lažov, onda znam
da je jednostavno takav.“ Omiljena pesma mu je „Poslednji
boem“. „Ona me u potpunosti opisuje. O toj svojoj boemskoj
prirodi uvijek kažem da nisam takav da bih bio boem, nego
sam boem što sam takav. Interesantno je i to što sam sve u
životu imao po jedno. Jednu kafanu, jedan sto, jednu stolicu,
jedno piće, jednu ženu (nikada nisam bio sa dvije žene
istovremeno), čak sam i od četiri brata imao jednog omiljenog.
Dešavalo mi se da zbog tog svog „jednog“ sjedim sa društvom
i dobrom muzikom u jednoj kafani, a pošto u njoj ne služe
stomakliju, ja odem u drugu kafanu da na brzinu popijem piće,
pa se onda vratim.“ Nekad pred rat je prešao na votku. A od
sedamdesetih godina vodu uopšte ne pije. „Ne volim je, jer
sve majke tvrde da se sa vodom piju ljekovi, tako da sam 70te
godine, na jednoj fešti popio svoja poslednja dva decilitra vode.
Pijem je samo u sokićima.“ Sad već dve godine niti pije niti puši
(zamisli mene bez pića i cigare!), ali to mu i nije toliko teško.
Pogotovo što je to zbog zdravlja. Jer je u septembru 2005.te
godine operisao tumor na mozgu. „Prije operacije sam najavio
svojim bližnjima da ću iskoristiti foru iz filma kada se probudim,
da bih sam provjerio kako funkcionišem. Kada sam vidio
medicinsku sestru koja se o meni brinula pitao sam da li sam u
raju, jer pred sobom vidim anđela.“
Ustvari, ne veruje u Boga, ni u raj, ima svoje shvatanje o
postojanju neke više sile, ali veruje u sreću. „Sreću svaki
čovjek nosi u sebi, a ja sam je imao uvijvek kad mi je bila
potrebna. Pogotovo nakon operacije. Oporavak je bio ružan,
ali brz i uspješan, posebno od kada sam ponovo počeo da
radim sa djecom. Još uvijek sam bio slab, ali djeca su mi
prenosila svoju pozitivnu energiju kroz rad i druženje, pa i
kroz stalni ritual pozdravljanja, dodirom :“Nabaci!“.“ O tome
kakva je osoba govori i to što se sve desilo baš u vreme
kada je trebao da vodi klince na festival u Lazarevac.
„Sjećam se, shvatio sam da je taj dan ponedeljak, a da se
na festival kreće u utorak. Čuo sa da u susjednoj sobi na
TV izvlače brojevi „Binga“, pa sam zamolio brata Boška da
ih on odvede, ali da im kaže da Čika Savo ima problem sa
nogom.“ Tako su oni otišli sa Čika Boškom, a vratili se sa
nagradom za najbolju mušku epizodnu ulogu.
Svoju povezanost sa decom ne zna da objasni. „Nikad
nisam htio da im budem autoritet, već prije svega drug, i
ponosan sam na to što djeca meni smiju da priznaju i
ispričaju svoje tajne, koje ni roditeljima ne bi rekli.
Predstave za njih sam u stanju da napišem i za jednu noć.
Ja otkucam stranu, moji ukućani čitaju, nisu ni zvršili, a ja
sam već napisao drugu. Inspiraciju nalazim u događajima
i najteže mi je da pronađem novu temu, ali taman kad
pomislim da ih nema više, nastane „Sanjalica“, pa onda
„Tužibaba“, i sve tako. U „Nestvarnoj stvarnosti“ sam
najviše rekao.“ Kod dece ne voli jedino kad su skvareni.
Kod odraslih je to još gore, zato što su oni svesni toga,
a ne preduzimaju ništa da to poprave. Piše i režira samo
komedije.
Nekada je radio i drame, ali je shvatio da je ljudima
potrebno više smeha. Više voli prošlost, iako pokušava
da napravi spoj sadašnjosti i prošlosti. „Pravi sam
Jugonostalgičar. Danas među ljudima nema iskrenosti
ni pravih razgovora. Ušla je neka učmalost u duše.
To je posledica rata.“
Najvrednije što ima nisu nikakve materijalne stvari, već
ljudi koji ga vole i koji mu veruju, i što će im jednog dana
biti dovoljno samo da kažu „Čika Savo“ i sve će biti
rečeno. Nikad mu popularnost nije bila mnogo važna,
ali mu prija kada ga ljudi prepoznaju na ulici. Svaku
nagradu svojih glumaca oseća kao svoju. Njegov moto je
– Nema ništa tužnije od dečijeg plača, ni ništa lepše od
dečijeg osmeha. Smeju da budu samo suze radosnice.
A on je najsretniji bio ovog leta, na reprizi jedne od svojih
predstava za odrasle. Predstave piše za glumce, a ne za
publiku, a kako zna ko je za koju ulogu - profesionalna
deformacija. A ako publika prihvati priču, nagrada je
aplauz. „Želeo bih da mi, kad me spuste u zemlju, ljudi
podare jedan aplauz. Možda ću ga čuti.“
Branka Delić
Beograd, 22.6.2009.
Neobična fotografija sa promocije u Novom Travniku
RECENZIJA
Mi, Novotravničani, zovemo ga svojim čika Savom,
a i u Višegradu je svojim radom postao njihov čika Savo...
Pred nama je, dragi čitaoče, dramsko djelo osebujnog
čovjeka, komediografa svakolikih ljudskih kvaliteta,
dramaturga s ogromnim iskustvom, intelektualca koji
ostaje duboko u svakom od nas. U svojim komedijama
ismijava ljudske mane, društvene pojave, pokazuje nam
smiješnu stranu svakodnevnice, koje, vjerovatno, nismo
uvijek svjesni, a prisutna je svuda oko nas. Tjera nas na
smijeh od srca, od kojeg se moraju zatresti i „daske koje
život znače“. A već ih je puno „zatresao“ naš Savo Škobić.
Sam Molijer je smatrao da je „mnogo lakše kočoperiti se uzvišenim
osjećajima, prkositi sreći, optuživati sudbinu i psovati bogove,
nego pronaći smiješno u ljudima“. A Savi Škobiću upravo to već
godinama polazi za rukom (perom). On slaže dramske istine sa
objektivnim zakonitostima u životu, događanjima koja svoju radnju
razvijaju pred našim očima kroz žive dijaloge i čovjeka pojedinca
s ličnom inicijativom, s njegovom voljom i akcijom, te ličnostima
s dominantnim crtama karaktera koje sugestivno djeluju kroz
živost radnje i prikazivanje onog prosječnog u životu, životne
mane i nedostatke... Razne čovjekove slabosti prikazuje nam
kao sastavni dio normalno ljudskog, prosječnog, te su mu likovi
veoma realni, često simpatični. Rijetko mu potiru ono ljudsko
što je u čovjeku da bi preraslo u satiru. On komično pretvara
u istinski humor.
Komedija „Hinđubis“ nastala je u Pucarevu, Novom Travniku,
1982.godine i ima karakteristike komedije naravi jer su u njoj
oslikane mane čitavog društva i pojedinih grupa društva, u njoj
se „šibaju“ neuređeni odnosi u društvu, nepoštovanje zakona,
nepostojanje pravde i pravičnosti za običnog, malog čovjeka.
Kompozicioni sklop je doista složen, likovi su prirodni, bliski
životu. Ova komedija doživjela je i neposredni kontakt s
novotravničkom publikom u prijeratnom periodu; uspješan,
naravno.
„Svastike“ je djelo nastalo u višegradskom stvaralačkom
periodu, u zimu 2004. godine i tematika je vezana za prosječnu
porodicu i međuljudske odnose koji su ostvareni kroz jedinstvo
dramske radnje i komičnih okolnosti koje stvaraju sami likovi.
Izuzetno je dinamična, jer se u njoj prelamaju težnje i interesi,
te tendencije pojedinih ličnosti.
Iz višegradskog opusa je i komedija „I da imam, odakle mi?“,
nastala 2007. godine, a bavi se nesporazumima, zabunama,
intrigantnim situacijama. Dramska radnja je jedinstvena i
cjelovita, usmjerena ka svome razrješenju, umjetnički
apstrahovana iz složenosti životnog zbivanja, te nužno
zahtijeva, kao i sve druge drame Save Škobića,
predstavljanje na pozornici gdje bi se njihova životna
punoća i uvjerljivost još više uočila.
Nastavnica bosanskog jezika i književnosti
Sanja Dujmenović
Na promociji knjige "Hinđubis", pročitao sam svoju pjesmu "Zavičaj" i po prvi put u životu sam imao tremu.
ZAVIČAJ
Samo ponekad kad se magla spusti
da ne vidiš više ni Drinu ni brijeg
Samo ponekad kad se magla spusti
da ne vidiš više ni Drinu ni brijeg
Dušom mi se tiskaju još oblaci gusti
Zaželim vidjeti u svom kraju snijeg
A kad tamo snježi, u mom zavičaju
Pa to je milina, to je melem duši
Otvaramo srca u rumu i čaju
I ne damo suzi da nas ne zaguši
I opet mi se venom kotrljaju noći
Noći zavičajne i plave i snene
A ona za šankom rujno vino toči
I sve nas voli, sve pa čak i mene
Nema nigdje onih parkova i ruža
I pijane pjesme pod prozorom u zoru
A ni ljute face ljubomornog muža
Da se pojavi na pogrešnom prozoru
Zavičaj je sjena što lagano blijedi
Nestaju i lica i imena draga
Zavičaj je ono kad ti kosa sjedi
A ti bi da pređeš preko rodnog praga
Savo Škobić
(iz zbirke “Pjevanja sa Drine” - vijenac višegradskih pjesnika)
MNOGI SU ME PITALI, IZ RAZNIH KRAJEVA SVIJETA, KAKO MOGU DOĆI DO OVE MOJE KNJIGE? NAČIN JE JEDNOSTAVAN - TREBA DA SE JAVE UREDNIKU ĐADI (kod njega su preostale knjige), NA MEJL: djadont@gmail.com (ILI NA TELEFON: +38761686779.
ŽELIM VAM UGODNO ČITANJE!